Proslov

Uspomena na radnike poginule u Domovinskom ratu

Bez električne energije nemoguće je živjeti u miru, a kamoli u ratu.

Na putu od elektrana do naših domova i svih potrošača, električna energija prolazi električnim mrežama koje ih međusobno povezuju. Prijenosna i distribucijska mreža krvotok su elektroener­getskog sustava bez kojih nema njegova života i pogona. Sustav i ljudi koji njime upravljaju i koji ga održavaju čine nedjeljivu cjelinu, u kojoj je prijenos oduvijek i po mnogočemu bio poseban i originalan. Od svog osnivanja pa do devedesetih godina prošloga stoljeća prijenos je prošao svoj razvojni put – od male mreže s nekoliko dalekovoda i trafostanica 110 kV – do razvijene prijeno­sne mreže 110 – 400 kV na visokoj tehnološkoj razini.

Početkom devedesetih godina dvadesetog stoljeća elektroprivreda je u SFRJ bila organizira­na na način da su djelatnosti proizvodnje, prijenosa i distribucije bile regionalno objedinjene u elektroprivrednim poduzećima, a koordinacija razvoja, pogona i vođenja sustava odvijala se na republičkoj i saveznoj razini.

Četiri bratska prijenosa u Hrvatskoj povezivali su zajednička prošlost, vodovi i postrojenja, ljudi, događaji, ista vrsta posla i života i još mnogo toga.

Raspadom SFRJ nastale su nove države, među njima i naša Republika Hrvatska. Nažalost, nije se dogodio priželjkivani scenarij mirnog razlaza nego onaj najgori – rat. Prvih dana u novoj državi rodila se i Hrvatska elektroprivreda. Prvi put u svojoj povijesti hrvatski je prijenos postao jedna organizacija s regionalnim ustrojem prijenosnih područja.

Sve je zapravo počelo kad su tek rijetki od nas slutili takav krvavi rasplet. Uvertira u dalja do­gađanja bile su prve diverzije na dalekovode u Dalmaciji, Slavoniji i Lici.

Prijelaz iz mira u rat bio je trenutačan i nije bilo vremena za ni za kakve pripreme. Goloru­ki, sami, poniženi, ali hrabri i ponosni krenuli smo na težak i dug put prema slobodi. Prijenosna mreža, kao kralježnica sustava bila je zbog te činjenice od samog početka zanimljiva agresoru. Najhrabriji prijenosaši među prvima su krenuli na frontu u naše borbene postrojbe, zatim je dio radnika mobiliziran, a ostatak je ostao u radnoj obvezi na svojim radnim mjestima. Agresija na našu zemlju iz svih smjerova i oružja bila je svakim danom sve žešća i jača i jedan za drugim, u većoj ili manjoj mjeri, stradali su naši dalekovodi i postrojenja. Uzbune, sirene, detonacije, plamen, razaranja i stradanja ljudi bili su naša svakodnevica, a na prvim linijama obrane zemlje, najviše u Slavoniji, ratni vihor bjesnio je najvećom žestinom. U ratnoj organizaciji posla prioritet su imali pogon i hitne sanacije kvarova koji su se mogli popraviti, a veća oštećenja i razaranja čekala su bolja vremena. Prijenosaši, oduvijek spretni na terenu u svim vremenskim uvjetima i svim situaci­jama, brzo su se snašli i u ratnim prilikama. Pogon prijenosne mreže praktički se nije prekidao za cijelo trajanje rata, ratna tehnička rješenja i odluke donosili su se brzo, koristilo se sve što je moglo pomoći u popravku kvara ili uspostavi provizornog, ratnog pogona. Podignuto je nekoliko većih privremenih objekata i više desetaka kilometara privremenih vodova. Pomagali smo jedni drugi­ma i samima sebi, bodrili se i tješili, zajedno strahovali, plakali i veselili se.

Posljedice agresije bile su stravične. Okupacija dijela teritorija, razoreni gradovi, sela i infra­struktura uključujući i znatan dio prijenosne mreže. Ubijeni, ranjeni i protjerani ljudi. Uskoro do­lazi i UNPROFOR od kojeg se očekivalo mnogo, a na kraju dobilo puno manje… Tih je ratnih dana ipak najteže bilo u Slavoniji, gdje je – kao i sve drugo i prijenosna mreža bila doslovno na kolje­nima. Što su sve prijenosaši izmišljali, radili i poduzimali za opstanak mreže i Slavonije, gotovo je nevjerojatna priča – mozaik sastavljen od brojnih velikih i malih djela i pothvata od kojih će neki biti ispričani i u ovoj knjizi.

Svakog dana bili smo sve jači. Liječili smo ratne rane na sve strane, rasle su država i naša voj­ska i mi smo sanirali prijenosnu mrežu, koja je također svakog dana bila sve bolja. „Otočna veza“ 110 kV i povezivanje Slavonije s ostatkom zemlje dalekovodom 400 kV u privremenom pogonu pod naponom 220 kV te povezivanje Dubrovnika s ostatkom sustava bili su veliki i važni koraci prema slobodi i sigurno spadaju u najljepše priče u prijenosu. U akcijama „Orkan ‘91“, „Maslenica“, „Bljesak“ i „Oluja“ oslobođen je velik dio okupiranog teritorija. Slike uništenih i zapuštenih daleko­voda i postrojenja iz zraka i sa zemlje bile su užasne. Opet nas je čekao veliki posao, a veselili smo mu se kao mala djeca, jer je to oduvijek bilo samo naše. To je bilo vrijeme razminiranja, intenzivnih sanacija mreže i pripreme za napuštanje ratnih provizorija. Ranije mobilizirani radnici počeli su se vraćati na posao i brojno stanje se donekle popravilo. I dok se razoreni dio mreže obnavljao, istodobno je bilo snage za gradnju dalekovoda 400 kV prema Rijeci, koji je znatno pojačao našu mrežu i posebice dalekovoda 400 kV prema Mađarskoj s namjerom da Hrvatsku dodatno poveže s europskim sustavom i otvori velike mogućnosti za uvoz/izvoz električne energije. Konačno, na­stupila je i mirna reintegracija Podunavlja i istočne Slavonije, otišao je i UNPROFOR.

Bio je to kraj Domovinskog rata nakon kojeg su ostale brojne otvorene rane, poginuli i osa­kaćeni ljudi, uništeni i opljačkani objekti, brojni provizoriji u pogonu mreže, zakrpani dalekovodi i postrojenja. U tim prvim trenucima slobode, koje dobro pamtimo, bili smo beskrajno ponosni na svoju domovinu i na pobjedu u Domovinskom ratu i znali smo da smo i mi tomu dali svoj neporecivi doprinos. Pred nama je bila obnova prijenosne mreže, koju je najprije trebalo vratiti u prvobitno stanje, a onda uhvatiti korak s ostalima.

Iza nas je ostalo deset teških godina u kojima smo bili sudionici užasa ratnih razaranja, op­stanka i na kraju pobjede, koju smo zajednički dugo i strpljivo gradili.

Glavna tema knjige je elektroprijenos Hrvatske u Domovinskom ratu. Naime, do sada nije bilo integralnog kronološkog pregleda glavnih događaja, ratnih razaranja i šteta u prijenosnoj mreži. Ideja autora je pratiti prijenosnu mrežu, kralježnicu elektroenergetskog sustava, od razdoblja uoči rata pa do njegova kraja. Kroz raspoložive dokumente, slike i sjećanja sudionika toga vremena, namjera je autora podsjetiti se kako je izgledala i opstala prijenosna mreža u ratu i što su u tom cilju činili prijenosaši. Svjesni objektivnog značaja električne energije, ali – podjednako – i simbo­ličkog značaja kojeg je imao taj signal života i prkosa, doturen do ruba fronte, brzo nakon što je po-tko-zna-koji-put prekidan. Primjerima vještine, snalažljivosti i improvizacija u vođenju pogo­na, popravaka kvarova i gradnji provizorija u ratnim uvjetima i pokojom toplom ljudskom pričom i anegdotom pokazat će se da je za pogon i opstanak sustava ipak najvažniji čovjek.

Na taj način prijenosaši su omogućili opskrbu potrošača električnom energijom za vrijeme rata i dali svoj veliki doprinos našoj konačnoj pobjedi. Sudionici toga vremena na to su posebno ponosni i o tome rado pričaju generacijama koje dolaze. Da se ne zaboravi!

Knjiga je namijenjena široj stručnoj javnosti iz područja elektroenergetike, ali i drugim čitate­ljima i bit će trajna uspomena na najteže dane u šezdesetogodišnjoj povijesti prijenosa električne energije u Hrvatskoj. Ujedno, predstavlja i fiksiranje iskustva o tome kako se snalaziti (ponajprije organizacijski, tehnički i tehnološki) u teško predvidivim – a možebitnim budućim, ali nikad više željenim – teškim okolnostima.