prof. dr. Franjo Hanaman

Ljudska civilizacija od početka usko povezana sa svjetlošću. Dan je za ljude oduvijek bio doba biološke aktivnosti, a noć je služila za odmor. Zalazak sunca i tama koja je zatim nastupala često je ljude podsjećala i na smrt. Ljudi su tijekom povijesti nastojali pronaći razne načine da produlje dan i skrate trajanje noćne tame. Za razliku od živih bića koja su se u borbi za opstanak uspjela prilagoditi životu u tami, čovjek je stvorio umjetne izvore svjetlosti koji su mu zamijenili sunčevu svjetlost. Noćnu tamu pobijedio je znatiželjom i domišljatošću. Vatra je bila prvi izvor svjetlosti, ali i topline. Ona je omogućila preživljavanje naše veste u teškim uvjetima i razvitak civilizacije. Različiti oblici sagorijevanja organskih krutih, tekućih i plinovitih tvari bili su jedini način dobivanja svjetlosti sve do 19. stoljeća, kad je električna struja upotrijebljena za dobivanje umjetnog svjetla.

Ona je stvarala električni luk u lučnim svjetiljkama i potrebnu temperaturu za isijavanje svjetlosti ugljenih i metalnih niti u žaruljama. Od različitih vrsta električne rasvjete danas se najviše primjenjuje električna žarulja s usijanom metalnom niti.

Malo je poznata činjenica da je u samim začecima razvoja električnih žarulja s metalnom nitima sudjelovao i jedna naš zemljak – prof. dr. Franjo Hanaman. On je zajedno s dr. Alexanderom Justom (1872-1937) izumio nekoliko postupaka za dobivanje volframove niti i tako utro put razvoju industrije električnih žarulja. Ulazeći u mračnu prostoriju i automatski paleći električnu rasvjetu, teško da se itko upita kakve su sve poteškoće imali istraživači i izumitelji koji su nam podarili svjetlost sličnu onoj koju nam svakodnevno daje sunce. Vizija i upornost tih ljudi, kojima pripada i prof. dr. Franjo Hanaman, bila je jača od svih zapreka koje su im se našle na putu a njihovi izumi omogućili su zamah u razvoju industrije i gospodarstva u 20. stoljeću.