1924. rođen Zorko Cvetković prvi Glavni tajnik HRO CIGRE

Dr. Zorko Cvetković bio je bitni sudionik svih važnih i prekretnih događaja tijekom početne povijesti organizirane prijenosne djelatnosti u Hrvatskoj. Najveći dio radnog vijeka proveo je u Elektroprenosu-Zagreb (kako se tada zvalo to poduzeće), gdje bio godinama direktor, prije toga tehnički direktor, a među najvažnijim postig­nućima je njegov iznimni angažman oko prijelaza na daljinsko upravljanje u prijenosnoj mreži.

Posljednjih mjeseci života – upravo je trajala rasprava o novoj energetskoj strategiji – Cvetković je isticao kako se novom energetskom strategijom moramo opredijeliti prema udjelu vlastite proizvodnje električne energije kojem težimo; u ‘njegovo vrijeme’ puštala se jedna velika elektrana u manje od dvije godine u Hrvatskoj.

Zorko Cvetković rođen je 4. rujna 1924. u Osijeku. Osnovnu školu, V. realnu gimnaziju te Elektrotehnički fakultet završio je u Zagrebu. Na tom fakultetu doktorirao je radom o planiranju prijenosne mreže i elektroenergetskog sustava. Radio je pet godina u Elektrani Zagreb, jednu godinu u Zajednici elektroprivrednih poduzeća Hrvatske i 34 godine u Elektroprenosu Zagreb, gdje je dugo godina bio direktor i tehnički direktor. S tog radnog mjesta otišao je u mirovinu 1990. godine. Bio je honorarni asistent i docent na Zavodu za visoki napon i energetiku Elektrotehničkog fakulteta u Zagrebu više godina.
Od rane mladosti do duboke starosti bavio se sportom (športom, kako bi on rekao), aktivno i kao sportski funkcionar. Kao srednjoškolac igrao je (tadašnji) veliki rukomet u klubu GEC Šparta. Prema vlastitom kazivanju tada nije niti znao što je to GEC – Gradska električna centrala Zagreb. Na Europskom prvenstvu u košarci 1947. godine u Pragu nastupio je kao igrač jugoslavenske reprezentacije. Do kraja života bavio se tenisom, posljednji put igrao ga je u lipnju 2017. godine, a u prosincu je umro!
Posjetio je mnoge elektroprivredne tvrtke u svijetu, primjerice iz Austrije, Egipta, Francuske, Grčke, Irske, Mađarske i Sjedinjenih Američkih Država. Doškolovavao se u Siemensu, bio na stažu u Electricite de France (u svome stručnom djelovanju neprestano se koristio tim iskustvom, koje je dopunjavao višekratnim kasnijim odlascima u Francusku kao glavni tajnik JUKO CIGRE i HRO CIGRE), u francuskoj elektroindustriji opreme za prijenos i distribuciju te u švedskom Ericsonu. Govorio je engleski i francuski izvrsno, a služio se i talijanskim i njemačkim jezikom.
Bio je generalnim sekretarom Jugoslavenskog komiteta CIGRE (sa sjedištem u Zagrebu) od 1989. godine, da bi nastavio rad kao glavni tajnik Hrvatskog ogranka CIGRE do 2004. godine. Glavnim urednikom časopisa Energija bio je godinama. A u Parizu postigao je čast eminentnog člana Međunarodne CIGRE. Bio je član studijskog komiteta za velike i mreže i interkonekcije UNIPEDE (danas: Eurelecrtic) te grupe za istosmjerni prijenos tog komiteta, član radne grupe za balkansku interkonekciju te grupe za izvoz energije s Kosova Ekonomske komisije UN.
U svome poduzeću, kao direktor i tehnički direktor, jako je držao do aktivnosti stručnih savjeta. Kao mjesta na kojem su se brusili argumenti za stajališta o koncepcijama, raspravljalo o projektnim zadacima, izboru opreme i revizijama projekata izgradnje novih jedinica mreže te dogradnjama i rekonstrukcijama postojećih. To je mladim kadrovima bila škola za stručne tehničke i tehnološke spoznaje od iskusnijih kolega. Rado ih je upućivao na dopunsko obrazovanje.
Bio je bitnim sudionikom važnih i prekretnih događaja za prijenos električne energije u nas: prvo spajanje dvaju sinkronih zona u Jugoslaviji (1957.), prva međunarodna interkonekcija s Mađarskom (1958.), prvi vučni voz za prijevoz transformatora (1960.), prijelaz na napon 220 kV (1962.), prvi stakleni izolatori u prijenosnoj mreži (1962.), prvi sinkroni kompenzator (1965.), prvi podmorski kabel 110 kV (1968.), prijelaz na napon 400 kV (1977.), ugovaranje današnjeg NDC-a i četiri CDU-a (1980.). Možda je najvažnije njegovo postignuće to posljednje – angažman oko prijelaza na daljinsko upravljanje u prijenosnoj mreži Hrvatske, ostvareno 1984. godine. Upečatljivo je njegovo učešće u osmišljavanju, zalaganju oko izbora poželjnih svojstava opreme i izgradnji mreže 380 kV (tako se tada zvala ta naponska razina u nas) Jugoslavije, kao člana koordinacijskog komiteta ZJE za njezinu izgradnju.
Gospodin Cvetković bio je neprijeporni stručni autoritet u području prijenosa električne energije, u elektroprivredi Hrvatske – slobodno možemo reći – najveći. Međutim, duboko je poznavao svekolika svojstva elektroenergetskog sustava i elektroprivrede u cjelini, tako da je znao davati stručne doprinose i u područjima proizvodnje, prijenosa i distribucije električne energije. Do najnovijeg doba, upravo doslovno do kraja života, odlazio je na sve stručne skupove u nas. Tako je sudjelovao referatom pod – rekao bih – oporučnim naslovom „Što mi zapravo hoćemo?“ na savjetovanju Hrvatskog ogranka CIGRE u studenom 2017. u Šibeniku; međutim nije mogao doći i izložiti svoj referat na savjetovanju, nego je pismeno odgovorio na pitanja stručnog izvjestitelja. U sadržaju tog obuhvatnog referata naglašeno je isticao potrebu kako se novom energetskom strategijom moramo konačno opredijeliti prema udjelu vlastite proizvodnje električne energije kojem težimo. Odgovoriti na pitanje: sigurnost opskrbe električnom energijom prepustiti tržištu ili je smatrati dijelom nacionalne sigurnosti?
Imao je nevjerojatno pamćenje. Spomenut ću samo jedan, naprosto doista neočekivani detalj. Prije desetak godina išao sam u Prag sa suprugom i razgovaram telefonski o tome s Cvetkovićem. Pita me gdje ću biti smješten, kažem mu ime hotela (ovaj čas ga se, pazite, ne sjećam) te da je u neposrednoj blizini trga Karlovo namesti. Na što mi on odgovara: na tom trgu bio je hotel taj-i-taj (rekao je točno ime hotela), u kojem smo bili smješteni kada sam se prvi put našao u Pragu, krajem četrdesetih (tako ja sada pišem, a on je naveo točnu godinu: 1947), gdje sam sudjelovao kao košarkaški reprezentativac Jugoslavije na europskom prvenstvu u košarci. On, koji je bio u svome životu u većini europskih zemalja i gradova, sjeća se šezdeset i pet godina kasnije imena hotela u Pragu!
Bio je pravi gospodin staroga kova. Čio, vedar i šarmantan, uvijek u pokretu, vitak i uspravan, često nasmijan. Mudar. A razgovor s njim uvijek bi ubrzo prešao na područje elektroprivrede. Bio je trajno nezadovoljan sporošću, otezanjem i čekanjem države, ministarstava i HEP-a oko donošenja važnih razvojnih odluka za elektroprivredu. Ponajprije o izgradnji novih elektrana. Te neprestanim izmjenama kadrova na svim razinama bez očuvanja nužnog kontinuiteta. Cvetković je dolazio iz vremena kada se prosječno u manje od dvije godine puštala u pogon jedna velika elektrana u nas (od HE Vinodol, 1952. do TE Plomin 2, 1990.). Jednoj se završavalo građenje i montaža, drugoj je izrađivana oprema, a treća je bila u projektiranju. I tako gotovo 40 godina. Znao je reći da jedino on i akademik Udovičić u Hrvatskoj mogu javno reći što misle o nekom pitanju, jer su godinama umirovljenici pa mogu govoriti posve otvoreno, vođeni strukom i savješću, ne moraju brinuti o ‘službenim’ stajalištima institucija, organizacija ili poduzeća kojima pripadaju.

Cvetkovićev 90-i rođendan sa suprugom Biljanom, liječnicom,
oženio se nakon što je postao udovac nakon smrti prve žene Ljerke – nisu imali djece

Aktivno je sudjelovao pri pisanju predgovora i vrlo pažljivo recenzirao je knjigu 50 godina organiziranog prijenosa električne energije u Hrvatskoj, 2008. godine, a 2009. godine napisao je knjigu svojih uspomena Život s elektroprivredom. Autor je brojnih referata na savjetovanjima CIGRE, od davnih dana, izdvojimo referat Uputstvo za djelovanje u kriznim situacijama prijenosne mreže, sintetizirajući svoje bogato iskustvo i svjetska iskustva.
Gospodin Zorko Cvetković umro je u svojoj 94-toj godini, 13. prosinca 2017. u Zagrebu.

Živjet će još dugo u sjećanju mnogih naših prijenosaša, elektroprivrednika i energetičara.

 

Repozitorij datoteka:

ŽIVOT S ELEKTROPRIVREDOM

Marijan Kalea