1997. TS Đakovo 220/110 kV prva kompenzacija pri naponu 110 kV u Hrvatskoj

Marijan Kalea

 

Repozitorij datoteka:

PIFT 2018 Kalea

 

TS 220/110 kV Đakovo u pogonu je od 1967. godine i nakon samo godinu dana pogona dogodila se teška havarija u kojoj je potpuno uništeno tada korišteno kompenzacijsko postrojenje sa sinkronim kompenzatorom 30 Mvar. Godine 1977. Slavonija i Baranja uključene su u mrežu 400 kV, vodovima 400 kV snažno poduprtim elektranama te je prestala neposredna potreba kapacitivne kompenzacije. Štoviše, pogonske poteškoće s previsokim naponom morale su biti svladavane umjetnim induktivnim jalovim opterećenjem, prigušnicama od čak 2×50 Mvar ugrađenim u TS 400/110 kV Ernestinovo, priključenim na tercijare transformatora pod naponom 30 kV.
Ratnim razaranjima 1991/92. godine, položaj slavonsko-baranjske prijenosne mreže bitno je pogoršan. Nastalo stanje prijenosne mreže obilježava činjenica da su brojni dalekovodi i transformatorske stanice na rubu slobodnog područja u Osijeku, Vinkovcima, Županji i Slavonskom Brodu, ratnim razaranjima 1991/92. godine devastirani, te je njihovo korištenje otežano i suženo. Najteži je bio potpuni gubitak TS 400/110 kV Ernestinovo, koji se zbio u studenom 1991. godine. Prijenosna mreža u Hrvatskom Podunavlju bila je na privremeno okupiranom području, pod nadzorom Prijelazne administracije Ujedinjenih naroda (UNTAES), a tek je 15. siječnja 1998. godine ostvarena potpuna nadležnost Hrvatske elektroprivrede nad elektroenergetskim objektima na tom području.
Dobava električne energije ostvaruje se vodom nazivnog napona 400 kV, pod pogonskim naponom 220 kV, iz središnjeg dijela elektroenergetskog sustava (TS 220/110 kV Mraclin), dugim oko 235 kilometara. Na njegovom kraju priključena je radijalno TS 220/110 kV Đakovo, a oko 35 kilometara ispred kraja, priključena je privremena 220/110 kilovoltna transformacija „1505/2“, snage 150 MVA. Kapacitet dobave tim vodom je nešto preko 200 MW, iskušano u pogonu, uz povlačenje preko 100 Mvar iz napojnog čvorišta. Dobava je pripomognuta i vodovima 110 kV ViroviticaSlatina, Siklos-Valpovo i Nova Gradiška-Požega, dva posljednja voda od 1995. godine. Neistovremeno, svaki od tih vodova bivao je rubno opterećen s oko 45 MW, s tim da se vod 110 kV Siklos-Valpovo koristi otočnim pogonom odgovarajućeg izdvojenog dijela hrvatske mreže.
U Slavoniji jedna je javna elektrana, TE-TO Osijek, ukupne snage 90 MW, uključivo i snagu agregata PTE od kojih je jedan od 23 MW u ratu potpuno razoren, a obnovljen 1993. godine Industrijske elektrane u Osijeku, Županji i Belišću angažiraju se s neznatnim plasmanom u mrežu. Interventna elektrana u Slavonskom Brodu i dizelske elektrane imaju ukupnu snagu oko 45 MW i priključene su na srednjonaponsku mrežu 1996-97. godine.
Uz tadašnji, i dulje vremena sagledivi, radijalni priključak Slavonije na elektroenergetski sustav, sva se jalova snaga mora transportirati radijalnim, do krajnjih mogućnosti opterećenim, vodom 220 kV, što predstavlja: – povećanu struju u odnosu na onu koja bi bila potrebna za namirenje potražnje samo djelatne snage – povećane gubitke energije na tom vodu – lošije naponske prilike na njegovu kraju, osobito ako su izvan pogona svi agregati TE-TO Osijek. Tijekom 1997. godine i dalje je potpuno izvan pogona 7 dalekovoda predratne mreže 110 kV (ukupne duljine 86 km), kao i potpuno razorena i opljačkana TS 400/110 kV Ernestinovo, a 8 dalekovoda 110 kV koriste se na dijelu trase ili pod višim/nižim naponom od konstrukcijskoga (220, 110, 35 i 10 kV) pa je izvan pogona još ukupno 75 km. Također, i dalje su u punom i nezamijenjenom korištenju sve dionice privremenih vodova na drvenim stupovima (40 kilometara) s privremenim transformacijama 110/35 kV „505“, 22 MVA i TS 220/110 kV „1505/2“, 150 MVA. Na trasama 5 vodova koji se koriste u mreži, još uvijek postoje minirane dionice.
Prijenosna mreža je praktički na 1/3 predratnoga kapaciteta, a potražnja električne energije je veća od 3/4 predratne a u zimi 1997/98. očekivao se još značajniji porast (konačni povrat Hrvatskog Podunavlja!).