Ova Spomen-knjiga Hrvatskog inženjerskog saveza pripremljena je sa željom da na prikladan način obilježimo stodvadesetpetu obljetnicu naše inženjerske udruge. Moglo bi se reći da na taj način nastavljamo tradiciju po kojoj se svakih četvrt stoljeća udruga podsjeća svoga prijeđenoga puta, ponosno ističe uspjehe i gradi planove za buduća vremena. Tako je bilo prvi put 1903. kad je još uvijek relativno malobrojno ali izvrsno organizirano i u širokoj javnosti tada poznato i prisutno društvo proslavilo svoj srebrni jubilej. O njemu svjedoči uzorno uređena spomen-knjiga koju je priredio tadašnji predsjednik društva Julijo pl. Stanisavljević. Ona sadrži prikaz dotadašnjeg rada društva i priopćenja koja su njegovi vodeći članovi iznijeli tijekom proslave. Slično je bilo i 1928. godine za zlatnog jubileja. Iako tada društvo nije bilo samostalno nego utopljeno u inženjersko udruženje tadašnje monarhije proslava je održana. Tim je povodom tadašnji prvi tajnik Božidar Ribić napisao skromnu spomen-knjigu, u kojoj na ukupno 54 stranice svjedoči o tom važnom povijesnom trenutku i dotadašnjem razvitku udruge. Ni proslave ni spomen-knjige nije bilo jedino za sedamdesetpetu obljetnicu. Vremena nakon drugoga svjetskog rata očito nisu bila sklona «muzama». Stota obljetnica 1978. obilježena je na najvišoj mogućoj razini sukladno ondašnjim vremenima, uz pokroviteljstvo predsjednika države, i uz odgovarajuću spomen knjigu, koja je – istina – izišla dosta kasnije, a koju je pripremio tadašnji predsjednik Većeslav Radauš. I ona slično prethodnima prikazuje povijest udruge u prvom dijelu, a događanja na proslavi i sažetke iznijetih referata u drugom. Dio fakata i sudova iz te knjige valja uzimati s rezervom jer već i površni čitatelj brzo će uočiti da odišu jakom i neskrivenom ideološkom obojenošću. I konačno uspostavom suverene Republike Hrvatske kad je Hrvatski inženjerski savez ponovno postao samostalna udruga, kad može potpuno slobodno, bez predrasuda i bez strahova prosuđivati sva razdoblja svoje povijesti već je bilo pokušaja da se ta povijest temeljitije istraži i vrednuje. S tog je gledišta značajan doprinos dao Marijan Brezinšćak koji je započeo pripremati temeljitu i opsežnu spomen-knjigu prigodom 115. obljetnice saveza. No, budući da, zbog materijalnih razloga do te proslave nije došlo, njegov je rad objavljen kao prvi svezak očito zamišljenog šireg djela. Tome valja pridodati i knjigu objavljenu u povodu 120. obljetnice, prije pet godina, a koju je pripremio tadašnji potpredsjednik društva Mladen Boršić. Imajući ispred sebe i proučavajući povijest nastanka tih knjiga uvidio sam da su se autori sretali sa sličnim problemima: nedostatak sredstava, slabo razumijevanje za njihov rad, kratki rokovi za dovršetak posla, te nedostatan i prilično neuređen arhiv društva. S druge pak strane uočio sam da se, a to je i logično, svako sljedeće djelo oslanja na ono prethodno, pa preuzimajući podatke prenosi i ponavlja pogreške do kojih je došlo omaškom ili nedostatkom podataka. Stoga sam ovu knjigu želio prirediti na temelju izvornih podataka, pa sam uz pomoć vrijednih suradnika došao i do onih zapisnika o radu društva za koje prethodne knjige tvrde da ne postoje. Tako je bilo moguće da najveći dio podataka, u prvom dijelu knjige u kojem je prikaz rada udruge kroz proteklih stodvadesetpet godina bude provjeren u postojećim sačuvanim zapisnicima i zabilješkama. Nažalost nikakvog takovog dokumenta koji se odnosi na razdoblje drugoga svjetskog rata nismo pronašli, a za ostalo vrijeme premda je u nekim godinama bilo dosta događanja spomenuli smo samo neka, najvažnija. Već dosta dugo, više od pola stoljeća, sva osnovna aktivnost udruge odvija se u strukovnim i višedisciplinarnim društvima pa je prirodno da smo željeli, a nadam se na prikladan način i uspjeli da ova knjiga u svojem drugom dijelu ocrta i njihov rad. Od 27 udruga samo dvije se nisu odazvale našem višekratnom nastojanju da budu prikazane u ovoj knjizi. Ta činjenica zasigurno ne pokazuje da te udruge ništa nisu radile, ona je samo slika njihova trenutnog vodstva. Ali velika većina udruga koje tvore današnji Hrvatski inženjerski savez prikazujući svoj rad te djelatnost i postignuća struke u Hrvatskoj u proteklom razdoblju doprinjela je cjelovitoj vrlo uspješnoj slici naše tehnike. Jedini problem, koji je nakon toga preostao, bilo je kratko vrijeme u kojem je ova knjiga pripremljena. Nipošto nismo htjeli obilježavanje godišnjice ne održati u godini u koju spada, a još manje da spomen knjiga ne bude gotova do dana proslave. Stoga su preskočeni mnogi logični urednički poslovi, lektura, dostatna korektura, pa molimo čitatelje da to uvaže i da nam pogreške koje su zbog toga nastale oproste. Uzor za ovu knjigu je bila ona prva, Stanisavljevićeva, s dvadesetpete obljetnice kojoj se približavamo i opremom knjige, nastojeći i na taj način poštivati naše korijene. Želeći i ovom knjigom iskazati divljenje, počast i poštovanje svim pojedincima i naraštajima hrvatskih inženjera koji su utemeljili našu udrugu i doprinosili njenu rastu kroz proteklih stodvadesetpet godina nadam se da će i ona biti poticaj da se njen rad i ostvarenja još temeljitije istraže i opišu. Nadam se također, da će uvijek biti snage, mudrosti i poleta da HIS napreduje marno djelujući za opće dobro te svekoliki napredak tehničkih struka u Republici Hrvatskoj.

U Zagrebu, 6. prosinca 2003.

                                                                                                                     Prof. dr. Jure Radić

predsjednik Hrvatskog inženjerskog saveza